Sve novo, Napadni moljci!

Čini se kao da prevladavaju urbane legende koje uključuju kukce koji nam se uvlače u lice dok spavamo. Najpoznatiji mit je nešto nalik na “ti jedeš 8 pauci godišnje dok spavaju“. Zapravo kada proguglate taj broj se kreće od 4 do 8… do jedne funte? Nije iznenađujuće da se stvari na internetu tako preuveličavaju, posebno kada je u pitanju sve popularna arahnofobija. Sumnjam da prosječni Amerikanac pojede više od nekoliko pauka tijekom cijelog svog života; vaš dom jednostavno ne bi trebao biti pun toliko pauka da vam svake noći završe u ustima! Sličan mit je još uvijek mit, ali sa zrnom istine – da ti se ušice noću zarivaju u mozak da bi polagale jaja. Nije istina da su ušice ljudski paraziti (zahvaljujući), ali imaju predispoziciju da se zavuku u tijesno, vlažna mjesta. Moguće je da je to bila dovoljno česta pojava u Ye Olde England da je ušica zaslužila ovo zloglasno ime. Žohari su također dokumentirani kao ušnici – ali svaki kukac puzav koji bi mogao hodati po nama noću bi mogao završiti u jednom od naših otvora.

Međutim, nikad nisam čuo da se moljac uvukao u uho dok nisam naišao ovu priču danas! Pretpostavljam da je zbunjeni Noctuid nekako završio u uhu ovog dječaka, iako se ne mogu ne zapitati je li ga on sam stavio tamo… Moljci obično ne slijeću na ljude dok spavaju niti su skloni da pronađu vlagu, uska mjesta. Ali opet je sve moguće, neki noktuidi se danju zavlače ispod kore ili lišća radi sigurnog skrivanja. Čak sam i naišao druga priča ušnog moljca iz Velike Britanije (nije da je Daily Mail ugledan izvor).

Prirodno, neki lijeni izvori vijesti su korištenjem datoteka fotografija “moljci” umjesto kopiranja fotografije iz izvorne priče. Posebno je smiješno jer je jedna od korištenih slika opis nove vrste moljca prošle godine od Brucea Walsha u Arizoni. Lithophane leeae je već dva puta istaknuta na mom blogu, ali nikad ovako!

Kao završnu riječ, ovdje je pjesma Roberta Cordinga (također gdje je gornja slika nađen).

Razmotrite ovo: moljac uleti čovjeku u uho
Jedna obična večer nezapaženih užitaka.

Kad moljac udari krilima, svi vjetrovi
Od zemlje se skupi u njegovo uho, urlati kao ništa
On je ikada čuo. Trese se i trese
Njegova glava, mu je žena zarila duboko u uho
S Q-vrhom, ali tutnjava neće prestati.
Čini se kao da su sva vrata i prozori
Od njegove kuće odmah su otpuhali -
Čudna igra okolnosti nad kojom
Nikada nije imao kontrolu, ali koje je mogao zanemariti
Sve dok večer nije nestala kao da jeste
Nikad to nisam živio. Njegovo tijelo više nije
Čini se svojim; vrišti od bola da se utopi
Iz vjetra u uhu, i proklinje Boga,
Tko, Satima prije, bila je benigna generalizacija
U svijetu koji ide dovoljno dobro.

Na putu do bolnice, njegova žena stane
Automobil, kaže mužu da izađe,
Da sjedim u travi. Nema auto svjetala,
Nema ulične rasvjete, nema mjeseca. Ona uzima
Svjetiljka iz pretinca za rukavice
I drži ga pokraj uha i, nevjerojatno,
Moljac leti prema svjetlu. Njegove oči
su mokri. Osjeća se kao da je iznenada postao hodočasnik
Na obali neočekivanog svijeta.
Kad legne natrag u travu, On je dječak
Opet. Njegova žena svijetli baterijskom svjetiljkom
U nebo i tamo je samo tišina
Nikad nije čuo, i mala cesta
Svjetlosti koje ide negdje gdje nikad nije bio.

– Robert Cording, Zajednički život: Pjesme (Fort Lee: CavanKerry Press, 2006), 29–30.